Stacks Image 1372

6. poglavlje iz knjige
Licht wirft keinen Schatten – Ein spirituell-philosophisches Handbuch
(Svjetlost ne stvara sjenu – duhovno-filozofski priručnik)

Misterij božanskog jedinstva

Prijevod: Ivana Beker (
oslobađanje)

Teistička definicija māye (iluzije)
Duhovno jedinstvo
Prva zabluda monizma: negacija dualnosti i negativni pogled na svijet
Druga zabluda monizma: izjednačavanje predodređenosti i karme
Postoje li nevine žrtve?
Princip rezonance i slobodna volja
Karmičke reakcije: „Ne sudite …“
Treća zabluda monizma: izjednačavanje Božjih zakona i Božje volje
Kako možemo istovremeno biti jedno i individualno?
Postupanje bez karmičkog vezivanja
Ekskurs: kozmičke borbe iz monističke perspektive
Misterij bezuvjetne ljubavi
Slobodna volja i odgovornost izbora
Doživljaj sveobuhvatnog jedinstva
Sažetak

Svaka relativna situacija u materijalnom svijetu dobija božanski smisao ako se promatra u odnosu s Apsolutom.[1] Taj odnos uvijek postoji, jer je relativno uvijek povezano s apsolutnim. Može se čak poći i dalje, i reći: tek u odnosu s apsolutnim relativno pronalazi svoj pravi smisao.

Vječni odnos relativnog i apsolutnog sanskrt opisuje poznatom rječju
yoga. Yoga doslovno znači „veza“, osobito veza između individue i Boga. Na latinskom postoji isto tako poznata riječ, s istim značenjem: religio, od religare, „povezati se (s Bogom)“. Religija i yoga imaju isto prvobitno značenje!

Veza s Bogom nije nešto kruto i dogmatično
[2], već vrlo individualno, jer svaki individuum ima jedinstvenu, osobnu vezu s Bogom. Budući da ljudi svoju duhovnost izražavaju na različite načine, religio i yoga postoje u raznim oblicima, a svaki od njih ima svoju opravdanost i vrijednost. Nevolja nastaje kad netko oblik koji on zastupa želi uspostaviti kao jedinu istinu.

Zloporaba religije dovela je do toga da se mnogi ljudi odvrate od Boga (tj. postanu ateistični
[3]), ili ga prisvajaju za svoje apsolutističke ciljeve (postanu fanatični). Tako je znanje o pravoj naravi Boga uništeno zemaljskim i vanzemaljskim interesima, a ljudi gube svijest o svom duhovnom identitetu.

Karakteristično obilježje Kaliyuga-religija je prikrivanje prave naravi Boga (koji je apsolutan) apsolutističkim shvaćanjima. Međutim, Bog u sebi objedinjuje sve relativno, ne vezujući se. Tako glasi „samopredstavljanje“ Boga:
„Nema ništa iznad mene; ja sam sveobuhvatan [apsolutan]. Cijeli Univerzum [sve relativno] u meni je, nošeno kao biserna ogrlica.“ (Bhagavad-Gītā 7.7)

„Ja sam izvor svega što jest. Sve proizlazi iz mene. Mudri koji su ovo spoznali, služe mi čistom predanošću.“ (Bhagavad-Gītā 10.8)
Teistička definicija māye (iluzije)

Ateističke ideologije opisane u 1. dijelu knjige pokazuju kobno nerazumijevanje pojmova dualnost, karma i
māyā. Ključem „individualnosti“ ti se koncepti mogu rasvijetliti obuhvatno i diferencirano.

Ateistički monizam kazuje da su svi oblici dualnosti iluzija
(māyā). Ali, takvo je shvaćanje maye pogrešno i vodi u prazno. Što zaista znači māyā? Māyā je aspekt materijalnog svijeta i postoji samo u relativnome. Sa stanovišta apsolutnog, materijalna energija je isto toliko stvaralačka koliko i duhovna. One su paralelne stvarnosti koje su s jedne strane odvojene, no s druge strane nisu – jer se paralele sijeku u beskraju! Budući da je beskraj – Apsolutno, Bog) – sveprisutan, „paralele“ se posvuda dodiruju, što znači da je duhovno uvijek prisutno u materiji. U svoj materiji postoji život!

Materijalno i duhovno su preko medija beskraja (sanskrt:
paramātmā) posvuda i istovremeno povezani i odvojeni, odnosno i jedno i različito. Materijalno i duhovno su dio iste apsolutne, vječne stvarnosti. I materija je vječna, jer je njen izvor vječan. Ne samo duhovna energija nego je i materija vječna božanska
stvarnost.


Materija je vječna – nama koji živimo u svijetu u kojem je sve prolazno to može zvučati iznenađujuće. Ipak, ako pobliže promotrimo to će postati jednako očito kao i spoznaja da svjetlost ne stvara sjenu.

Materijalna i duhovna energija su vječne, ali imaju različite funkcije. Materijalna energija ima zadatak donošenja vječno
prolaznih stvaranja. Premda su pojedina materijalna stvaranja i oblici prolazni, lanac nastajanja i nestajanja je vječan – što, međutim, ne znači da mi moramo vječno ostati u tom krugu.

Materijalna energija, koja je u svom prvobitnom obliku također individualnost (na sanskrtu nazvana
śakti) stvara polarni svijet beskrajne prošlosti i beskrajne budućnosti, dok je duhovna energija svijet vječne sadašnjosti. Mi, kao vječne duše, također smo duhovni i u nutrini čeznemo za tom vječnom sadašnjošću, premda „vječna sadašnjost“ (dinamika bez linearnog protoka vremena) za nas nije zamisliva na razini razumijevanja uma.

Ako se kao vječne duše identificiramo s prolaznim materijalnim kreacijama – s vlastitim tijelom, imetkom, položajem, institucijom ili ideologijom – to je iluzija (sanskrt.
māyā, doslovno „ono što nije“), jer ako smo nešto što nije, onda smo prolazni.

Svjetlost je jedina stvarnost. Ali za one koji su se odvojili od svjetlosti, tama je postala stvarnost. Odvojenost nastaje kad izgubimo svijest o svom stvarnom identitetu i poistovjetimo se s nečim drugim – počevši s vlastitim energijama! Ako našu čistu svijest projiciramo kroz prizmu ega, gubimo se u pogrešnim identifikacijama. „Svjetlost je razlomljena, i stvara se sjena.“

Pogrešna identifikacija
(māyā) znači „ono što nisam“, nasuprot onog što ja jesam.

Ovdje dolazimo do posljednjeg i ključnog aspekta simbolike svjetlosti i sjene: Svjetlost ne stvara sjenu. Stvaranje sjene je jedino što svjetlost ne može. Sjena i tama nastaju samo onda kad nešto stoji nasuprot svjetlosti prekidajući vezu s njom. Tko ili što prekida našu vezu sa svjetlošću, s našom prvotnom, božanskom sviješću?

Razvijanjem dosadašnje logike, odgovor je očit: nitko drugi do mi sami, ili točnije rečeno, ego. Ego znači pogrešnu Ja-identifikaciju koja nastaje kad više nismo svjesni vlastitog identiteta kao vječno individualnih dijelova Boga. Istinska spoznaja sebe uvijek se može zamagliti ili potpuno zaboraviti. Ali, čovjek u svakom trenutku može odlučiti prevladati zaborav – i naći će odgovarajuću pomoć.

Māyā dakle postoji samo u ograničenoj svijesti i izraz je zamjene identiteta identifikacijom. Materija kao božanska majčinska energija [4] stvara beskonačno mnoštvo oblika. Materijalno oblici – od Svemira do najsitnijeg mikroba – stvarne su, iako prolazne, božanske kreacije. Materijalne kreacije nisu māyā, nego je to naša identifikacija s njima.

Dakle, materijalni svijet nije iluzija, nego božanska kreacija s jasnom svrhom: davanje mogućnosti dušama da se probude za svoj stvarni identitet. Dualnost je (relativna) stvarnost, baš kao što je i tama stvarna za one odvojene od svjetlosti. Isto tako su stvarne strane dobra i zla. Međutim, mi se, iz svijesti jedinstva, ne bi trebali identificirati s tim taborima. Jer to bi bila
māyā.

Duhovno jedinstvo
vječna sadašnjost = bezvremenost

Stacks Image 1046
Linearno vrijeme (kāla)

Sadašnjost u materijalnom svijetu
(stalno izmičući trenutak ili vrata u vječnost)

Linearno vrijeme (kāla) postoji na temelju dualnosti i nosi beskrajnu prošlost i beskrajnu budućnost. Onkraj materijalne dualnosti nalazi se stvarnost duhovne individualnosti koja je vječna, jer nije rascijepljena na materijalne (= relativne) dimenzije prostora (nastanka i nestanka) i vremena (prošlosti i budućnosti). Duhovna stvarnost je bezvremeno i bezprostorno jedinstvo = vječna sadašnjost. Ona je sveprisutno i sveprožimajuće energetsko polje svijesti (= život), a svako živo biće je individualni dio te cjeline (zraka Boga, apsolutnog individuuma).

Sadašnjost je bezvremena i stoga ne postoji na razini linearnog vremena; ona nije aspekt prolazne materijalne egzistencije, već duhovne svijesti. Oni čija je svijest u mayi (u iluziji: identifikaciji s materijalnim oblikom ili ideologijom) žive samo za prošlost i budućnost; sadašnjost je za njih stalno izmičući, neuhvatljivi trenutak. Duhovna pozadina života stalno je prisutna u materijalnom svijetu, premda čovjek u mayi to ne može vidjeti, te smatra da se materija kreće „sama od sebe“ i gradi materijalni svijet samoorganiziranjem pomoću odgovarajućih zakona. Međutim, materija nikad nije neovisna, baš kao što ni sjena ne može nastati iz same sebe. Materija, kao božanska energija, oblikovana je i stvorena duhovnim impulsom svijesti, u konačnici – božanskom apsolutnom sviješću.

Meditacija u Ovdje i Sad, slobodna od misli o prošlosti i budućnosti ključ je duhovnog samoostvarenja
i božanske spoznaje. Stoga mistici kažu da sadašnjost predstavlja vrata u vječnost.

Prva zabluda monizma: negacija dualnosti i negativni pogled na svijet

Ova je zabluda već opisana. Ona počiva na poluistinitoj pretpostavci da je svjetlost odsutnost sjene, što vodi neistinitom zaključku kako je dualnost iluzija; da bi se dospjelo u svjetlost, sva se tama (dualnost) mora „ostaviti iza sebe“, tj. Negirati, što se ponekad pogrešno naziva „integriranjem“ (integrirati zapravo znači nešto posve drukčije od „negirati“).

Zapravo, dualnost jest stvarnost i ne može se prevladati neukim negiranjem. Tko tvrdi da je dualnost iluzija, time negira jedan aspekt božanskog stvaranja i previđa pravu prirodu stvarnosti. Čak i kad „prosvijetljeni“ uspiju na neko vrijeme zavarati i sebe i druge, stalno moraju ulagati sve više napora kako bi održali fasadu. Jer, iz laži nikad ne nastaje istina, nego potreba za još većim lažima – sve dok „višom silom“ svjetlost ne prodre u tamu i odstrani ego-fasade koje blokiraju svjetlost. Tad će sile tame, koje su držale da su u svjetlosti, zaista morati izaći na svjetlo i odgovarati, a
„Ondje će biti plač i škrgut zubi“ (Mt 8,12), a kod onih koji imaju dovoljno razuma i zaista se žele promijeniti, također i pokajanje.

Prva velika zabluda ateističkog monizma je, dakle, njegova doslovna negativnost: mišljenje da je stvarnost apstraktna nedualnost koja se može spoznati kroz negaciju dualnosti.


Druga zabluda monizma: izjednačavanje predodređenosti i karme

Daljnje nerazumijevanje ateističkih ideologija odnosi se na koncept karme. U ateističkom deizmu i monizmu kaže se: „Ništa nije slučajnost. Sve je unaprijed određeno.“ Ovo je poluistina, a kad se ona uzme kao cijela istina, dolazi do zablude. Naime, onda se drži da istina „Ništa se ne događa bez razloga“ znači da je sve što se događa predodređeno karmom; ako se nekoga uvuče u rat ili mu se nanese nepravda – bilo to kao pojedincu ili kao narodu – onda to u skladu s njihovom karmom, a kad „prosvijetljeni“ provode postupke koji su „onkraj dobra i zla“ to je, u skladu s karmom svijeta, neophodno kako bi cjelokupno čovječanstvo u svom razvoju doseglo viši cilj. Na ovoj osnovi određeno utjecajni i „prosvijetljeni“ ljudi drže da je njihova politička, vojna i financijska moć od Boga dana, a sve što oni čine željeno je od „Boga“ ili „sudbine“.

Karma doslovno znači naprosto „aktivnost“ (izvedeno iz sanskrt
kri; „činiti, praviti, prouzročiti djelovanje“) i upućuje na činjenicu da svi postupci u materijalnom svijetu, u skladu sa zakonima polariteta, povlače za sobom posljedice. Postupci provedeni bez svijesti o vlastitom duhovnom identitetu stvaraju odgovarajuće dobre ili loše posljedice, a postupci provedeni iz duhovne svijesti imaju duhovne učinke (prevladavanje dualističkog obrasca razmišljanja, spoznaja vlastite individualnosti, itd.). Takvi duhovni postupci na sanskrtu se nazivaju akarma, „ne-karma“.

Jednostrana interpretacija karme tvrdi kako je sve što doživljavamo samo i jedino reakcija na neku akciju koju smo sami izveli. „Što god te zadesi tvoja je karma. Ako netko baci na tebe atomsku bombu, to je također karma. Kad to ne bi bila karma, to se ili ne bi dogodilo ili ti ne bi bio tamo.“ – Je li ovo istinito?

To je poluistinito. Ovakva interpretacija karme može zvučati ezoterijsko i logično, ali je zapravo apsurdna. Ako bi bila istinita, to bi značilo kako su ljudi iz Hirošime i Nagasakija – da ostanemo kod gornjeg primjera – imali „karmu“ da umru u nuklearnom paklu. Da Amerikanci nisu bacili bombe učinio bi to netko drugi, jer eto takva je bila karma tih 300 000 ljudi – da umru svi odjednom. I to bi značilo da su Amerikanci, odnosno oni koji su naredili ovo masovno ubojstvo, samo izvršioci predodređene karme (Upravo to su vjerovali sudjelujući „prosvijetljeni“).

Zabluda deista i monista nastaje izjednačavanjem karme i predodređenosti. Samo na temelju takve pogrešne premise može se vjerovati kako se sve što se događa
mora događati, jer „karma“ tako hoće. Vjeruje se da ne postoji ništa osim materije i energije – što u konačnici znači da ne postoji duhovna individualnost, a time ni istinski slobodna volja. Sve što se u životu događa bio
bi samo tijek predodređenih lančanih reakcija u skladu s mehaničkim („neutralnim“) zakonima materije.

(Predodređenost/predestinacija: unaprijed utvrđena ljudska i globalna sudbina; djelovanje već ustanovljenih uzroka; od lat.
prae-, „prije, unaprijed, od početka“, i destinare, „utvrditi, odrediti“. Riječ predestinacija potječe iz crkveno-latinskog, a skovao ju je Calvin u 16. st. kako bi formulirao učenje o predestinaciji – učenje po kojem su Božjom voljom od samog početka ljudi predodređeni, jedni za vječno blaženstvo, drugi za vječno prokletstvo. Ta dijabolična teologija nastala je iz dileme – Bog, s jedne strane, mora biti svemogući i sveznajući, no s druge strane ljudi očito idu različitim putovima. Budući da je ovdje vjera zaslijepljena egom autokratske religije, ona je materijalistička i ateistička (premda možda još uvijek "monoteistička") i stoga previđa stvarnost božanske individualnosti. Ljudi koji su, kao protureakcija, prešli u anticrkveni tabor zadržali su vjerovanje u predodređenost i smatraju se „prosvijetljenima“ ili „izabranima“, pri čemu predodređenost ne proizlazi više iz Božje volje nego iz „sudbine“ i apstraktnog djelovanja „kozmičkih zakona“.)

karma = predodređenost + slobodna volja

Karma nije isto što i predodređenost. Karma je sinteza predodređenosti i slobodne volje. Zakon karme odgovara principu kauzaliteta akcije i reakcije, i pokazuje kako predodređenost i slobodna volja djeluju istovremeno, međusobno se nadopunjuju.

Na razini
reakcije riječ je o predodređenosti. Na razini akcije istovremeno djeluje slobodna volja. Čak i kad je pri određenim postupcima, zbog materijalnih obrazaca, vlastita volja tek vrlo ograničeno slobodna, obrasci kojima podliježemo sa svoje strane su reakcije na prijašnje postupke, odnosno odluke koje su odabrane slobodnom voljom i samoodgovornošću.

Što god se događalo, to je reakcija koja je „predodređena“ odgovarajućim uzrocima. Na primjer, rodili smo se kao muškarac ili žena u određeno vrijeme u određenoj zemlji, u određenoj obitelji. To su unaprijed određeni (posredno ili neposredno od nas samih) faktori i u ovom ih životu ne možemo promijeniti. Možemo samo – do određenog stupnja – birati što želimo činiti unutar zadanih okolnosti.

Kroz predodređenost ćemo se neprestano suočavati sa situacijama koje su reakcije na prijašnje akcije, tj. posljedice određenih uzroka. Ključno pitanje je kako se postavljamo prema tim zadanim („predodređenim“) okolnostima. Jesmo li nezadovoljni? Okrivljujemo li Boga ili svijet? Želimo li situaciju upotrijebiti u korist ega? Ili prepoznajemo u pozadini skriveni božanski smisao?

Situacije (reakcije) su unaprijed zadane. Naši postupci (akcije) unutar tih situacija su jedna od funkcija slobodne volje i povezani su sa samoodgovornošću. Samim time, ove akcije mogu povući za sobom nove reakcije. Kad čovjek ne bi imao slobodnu volju, ne bi ni bio odgovoran za svoje postupke, niti bi morao podnositi reakcije. Kad se tvrdi kako je sve predodređeno, time se „žrtvama“ neposredno priznaje slobodna volja, jer bi im se inače dogodilo nešto čemu uopće ne bi bilo razloga. Prouzročiti nešto znači slobodnom voljom (na vlastitu odgovornost) izvesti neki postupak. Bez slobodne volje (akcije) nema predodređenosti (reakcije)! Dakle,
nije sve predodređeno. Baš kao što je „Sve je relativno“, tako je i „Sve je predodređeno“ jednostrana poluistina s velikim dijelom neistine.

Naše odluke, ma kakve bile, izraz su naše volje i stoga smo odgovorni za sve što činimo. Svakim postupkom utječemo na smjer naših života. Kad god želimo možemo iznova započeti lanac karmičkih reakcija, ili se možemo početi oslobađati dualnosti akcija/reakcija. Dakle, unutar zadanih okolnosti uvijek imamo slobodnu volju izabrati želimo li svojim postupcima izazvati materijalne reakcije koje nas vežu za dualnost ili duhovne reakcije koje nas dualnosti oslobađaju.

Drastičan primjer izbora određene akcije unutar predodređene situacije je spomenuto bacanje atomskih bombi. Je li tom mnoštvu ljudi bilo predodređeno umrijeti na takav način? Ne. To je bila odluka počinitelja. Budući da su imali moć to provesti, to se i dogodilo. Odlukom o provedbi i počinitelj i žrtva vezani su novim lancem akcije i reakcije – a tako će i ostati dok se sve ne okaje i ne oprosti.

Karma dakle nije samo predodređenost. Karma je princip kauzalnosti, zakon uzroka (akcije) i posljedice (reakcije), pri čemu valja biti svjestan kako je najvažniji uzrok naposljetku uvijek individualna slobodna volja. Ako karma ne bi bila ništa drugo do princip predodređenosti i isključivo materijalna kauzalnost – kako tvrdi svjetonazor materijalističkog i ezoterijskog monizma – onda bi mi bili samo bioroboti bez individualnosti, a prije svega bez slobodne volje. Karma je sinteza
materijalne kauzalnosti (predodređenosti) i slobodne volje. Stoga svaki čovjek ima mogućnost na vlastitu odgovornost pokrenuti nove lance karme, a također u njih uvući i druge ljude.

Svijet dualnosti na sanskrtu se naziva Karma-loka, „Svijet karme“. Tko god se odlučio doći na ovaj svijet, izjasnio se suglasnim živjeti u svijetu u kojem se sreću bića koja s jedne strane imaju slobodnu volju, a s druge se nalaze pod utjecajem ega. A sva imaju slobodu da svojim akcijama i druge uvuku u svoje dobre ili loše zaplete – pod pretpostavkom da se ti drugi daju uvući.

Kako to uplitanje možemo izbjeći, odnosno od njega se osloboditi, tema je ovog 2. dijela knjige. Zašto uopće živimo u svijetu karme i dualnosti i kakve nam se šanse nude u ovoj ekstremnoj situaciji bit će tema 3. dijela.


Postoje li nevine žrtve?

U ezoterijskim krugovima i u višim stupnjevima Loža često se zastupa mišljenje kako je sve što se događa prouzročeno karmom. Što god nekoga zadesi, to je on sam sebi prouzročio. Oštrije formulirano – svatko je sam sebi kriv. Ratne žrtve u Iraku, Vijetnamu i u oba svjetska rata, idovi u konclogorima porobljeni afrikanci, poubijani indijanski narodi – svi su samo požnjeli reakcije koje su sami izazvali.

Je li to točno? Jesu li ljudi koji su umrli u konc-logorima u nekom prijašnjem životu isto tako mučili ljude i ubijali ih plinom? Jesu li poubijani narodi i sami izvršili slična ubojstva? Jesu li svi ti ljudi sami krivi za svoju sudbinu?

Ne.

Ne predodređena sudbina žrtava, već svjesni postupci počinitelja bili su uzrok svih tih događaja. Zbog toga su počinitelji odgovorni za svoja djela, pojedinačno i kolektivno.

Akcija koja izaziva određenu reakciju može biti pokrenuta od nas samih ili od
nekog drugog. Mi živimo ovdje, u zoni slobodne volje, a većina onog što se ovdje događa, događa se kroz impulse ega. Stoga je u svako doba moguće da netko od svoje slobodne volje počne zloupotrebljavati druge ljude. To je bio rizik koji smo prihvatili kad smo odlučili doći u svijet dualnosti. Taj rizik je „temeljna karma“ svih koji žive u dualnosti, a usporediv je sa zlokobnim „prvobitnim grijehom“.

Kome se vlastiti horizont ne proteže preko granica materije, tome se ljudska egzistencija mora činiti neutješna, besmislena i frustrirajuća. Čovjek stalno živi u strahu, želi sigurnost, i krivnju projicira na druge, gledajući sebe kao nedužnu žrtvu ili metu. Iz perspektive dualnosti ovo čak i može biti točno, jer postoje „nedužne“ žrtve – no ipak, ako ostanemo na ovoj razini promatranja previđamo bit situacije i biramo način postupanja koji nikome ne služi: kakva je korist biti nedužan i prepustiti se samosažaljenju ili želji za osvetom? Kakva je korist biti nedužan i okrivljavati sebe ili potiskivati problem jer čovjek želi djelo koje je izazvalo krivnju sakriti i od sebe i od drugih? Žrtva i počinitelj izazvani su da se probude za višu svijest, što bi omogućilo posve novo shvaćanje karmičke situacije.

U odnosu na atomske bombe i sva ostala mračna poglavlja povijesti čovječanstva, mora se jasno ustvrditi da sudbonosni udarci nisu bili predodređena sudbina. Jednom rečenicom: To nije bila predodređenost žrtava, već njihova karma. A to je ogromna razlika. Važno je pojam karme razumjeti ispravno i potpuno. Kad neki ljudi tvrde da su zbivanja naprosto „karma“ Japanaca (ili Nijemaca, Židova, Indijanaca, robova ...), pod time podrazumijevaju predodređenost tih ljudi. A to je poluistina koja je na sudbonosan način pogrešna i ima li potrebe reći, cinična i zasljepljujuća.
[5]


Princip rezonance i slobodna volja

Tako dugo dok živi u svijetu dualnosti, čovjek je izložen riziku da bude napadnut od bića koja su zloupotrijebila svoju slobodnu volju. U svijetu dobra i zla očito ne postoje samo dobre, nego i zle sile, i svatko tko je stupio u ovaj svijet susrest će obje. Kako reagirati na ove dvije suprotstavljene sile pitanje je slobodne volje i rezonance – pri čemu rezonanca nije predodređena, nego (indirektno) samo-izabrana. Rezonanca je rezultat usmjerenja vlastite volje i svijesti – stoga princip rezonance ni na koji način ne umanjuje samoodgovornost.

Susret s dobrim i zlim silama ne da se izbjeći. Izbjeći ih ne bi ni bio smisao života unutar svijeta karme. Niti Isus nije mogao izbjeći napadu prividno nadmoćnije sile. On je na temelju lažnih optužbi uhićen, mučen i ubijen. Je li imao „lošu karmu“? Je li naprosto požnjeo reakcije na loše postupke koje je sam nekad izveo? Je li on u nekom ranijem životu druge ljude mučio i razapinjao? Naravno, ne. Ali on je (slobodnom voljom) stupio u područje dualnosti i time izazvao sile tame. U jednom višem smislu to jest bila Isusova karma: situacija koju je izazvao vlastitom odlukom. Čim je došao u ovaj svijet, predodređeno je da bude napadnut, ali na temelju njegove slobodne volje i božanske ljubavi nije se dao razjediniti u dualnosti (što bi bio slučaj da je reagirao strahom, mržnjom ili rezignacijom). Štoviše, pokazao je trijumf ljubavi nad „sotonskim silama“, pa i nad moći fizičke smrti. Drugim riječima, Isus je stavljen na karmičku kušnju koju je izdržao na veličanstveni, savršeni način.
„Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti …“ (Iv 14,12)
Sažeto se može reći: Karma je princip kauzalnosti i opisuje zajedničko djelovanje predodređenosti i slobodne volje. Ako se jedan od ova dva faktora izolira ili precjenjuje, to vodi u jednostranost i poluistinitost, udružene s opisanim zabludama.

Obzirom na duhovnu individualnost, lanac uzroka i posljedice nikad nije isključivo materijalan i „mehanički“. U svako doba moguće je na temelju vlastite volje (a ne predodređenosti) započeti novi lanac karmičkih reakcija – a sile tame to stalno i čine pri čemu, zbog zaslijepljenosti egom, drže da su njihovi postupci predodređeni „karmom“ (vidi: deizam
[6]) ili opravdani „neophodnošću“ (vidi: monizam).


Karmičke reakcije: „Ne sudite …“

Ništa se ne događa bez razloga – a razlozi su uvijek višestruki. Naravno, ovdje se postavlja pitanje zašto se određene osobe nalaze upravo u datoj situaciji. Zašto su upravo ti koji su nastradali, a ne neki drugi, bili u Hirošimi, Auschwitzu …? Zašto su jedni bili žrtve, a drugi počinitelji? Prvi i najočitiji odgovor glasi: jer su određene osobe odlučile postati počinitelji. Stoga su počele zlouporabe kojima su se drugi ljudi suočili s ulogom žrtve. Koliko predodređenosti u nekoj određenoj situaciji igra ulogu, nitko ne može prosuditi. „Ne sudite“ – ovu zapovijed trebali bi i počinitelji i žrtve uzeti k srcu. Nitko ne bi smio sebi uzimati za pravo reći kako je ono što čini drugim ljudima njihova „karma“ ili zov sudbine. Oni koji se razmahuju takvim presudama podliježu dijaboličnoj aroganciji i samozavaravanju.

Ali, čovjek ni kao žrtva ne bi smio suditi. Projicirati krivnju na sebe ili na druge bilo bi jednostrano, jer pitanje krivnje uvijek razmatra samo stranu „reakcije“ (onoga što se dogodilo). Vidjeti tu stranu svakako je vrlo važno, prije svega zbog pravde. Ali postoji i druga strana, strana „akcije“: što činimo u zadanoj situaciji koja se više ne može promijeniti? Ima puno mogućnosti. Događaji se mogu potisnuti, može se zapasti u optuživanje i samosažaljenje, prepustiti se osjećajima mržnje i osvetoljubivosti. U svim ovim varijantama čovjek ili ostaje žrtva ili postaje počinitelj. Ali, ništa od toga ne vodi istinskom rješenju („izbavljenju“). Iz ovih (i drugih) razloga Isus je u Propovijedi na gori rekao:
„Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se.“ (Mt 7,1–2)
Opširno izlaganje o različitim aspektima i razinama značenja zapovijedi „Ne sudite“ slijedi u poglavlju „Razlikovanje bez suđenja“.


Treća zabluda monizma: izjednačavanje Božjih zakona i Božje volje

Dosadašnja izlaganja odnose se na nerazumijevanje pojmova
māye i karme. Na toj osnovi sad možemo promotriti najopasniju poluistinu, naime gledište kako je najviša stvarnost apstraktno jedinstvo energije bez svijesti i volje, a time i bez smisla i cilja; uvidjeti ovo bilo bi istinsko prosvjetljenje, te su stoga neki „prosvijetljeni“ pozvani da u „neprosvijetljenom“ svijetu uspostave „najvišu istinu“ i „poredak“; sve što ovom cilju služi opravdano je, čak i „neophodno“.

Problematika ove monističke argumentacije već je pojašnjena: monisti, pokušavajući stvarnost definirati negacijom dualnosti, previđaju
Božju individualnost. To što oni smatraju „Bogom“ tek je apstraktna ukupnost energije. Za njih ne postoji Bog s apsolutnom sviješću i voljom. Na temelju takve bezbožnosti previđaju i Božju volju ili je izjednačuju s Božjim zakonima, što vodi zabludi kako je sve što oni rade "u redu" i opravdano, jer se događa po zakonima uzroka i posljedice.

Međutim, postoji velika razlika između Božjih zakona i Božje volje. Oni nisu isto.
Premda se sve događa po Božjim zakonima, ne događa se sve po Božjoj volji!

Božja svemoć i postojanje zla nisu u suprotnosti, kako se ponekad tvrdi: Ili je Bog svemoćan, ali nije svedobar (inače ne bi dopustio zlo), ili je svedobar, ali ne i svemoćan (jer bi onda uništio zlo). Ove ideje proizlaze iz jednostrane materijalne logike. „Ključ individualnosti“ i „slobodna volja“ mogu ovdje razriješiti klasično pitanje koje filozofija postavlja teologiji, pitanje teodiceje
[7]: Zašto postoji zlo ako Bog ipak jest svemoćan i svedobar?

Na temelju slobodne volje sva bića imaju slobodu postupanja protiv Božje volje – ako to žele. Bog nije puka ukupnost materije sa svojim automatskom zakonima. Stoga Bog nije uzrok svemu što se događa, baš kao što ni svjetlost nije uzrok sjeni. Bog, kao apsolutni individuum, je
uzrok svih uzroka, „udaljeni“ (transcendentni), posredni uzrok svega. Samo na najvišoj razini Bog djeluje kao neposredni uzrok. Budući da je individualnost najveći princip, i dijelovi Boga također imaju slobodnu volju i sa svoje strane mogu stvarati (gotovo) beskrajno duge lance uzroka.

Očito, Bog nije
neposredni uzrok svega. No upravo tako misle „prosvijetljeni“: sve što se događa prouzročeno je od Boga, jer se dogodilo prema Božjim zakonima. Ova zabluda (izjednačavanje Boga s Božjim zakonima; Bog = energija) nastaje onda kad ne postoji svijest o vlastitoj i Božjoj individualnosti.

Ateisti, koji negiraju stvarnost vječne duhovne individualnosti držeći da je svijet produkt materije, iskazuju potpuno nerazumijevanje slobodne volje. Oni ne prepoznaju
duhovnu stvarnost, a time ni snagu slobodne volje koja čovjeku omogućuje da slobodnu volju drugih ljudi poštuje ili ne poštuje. Budući da slobodna volja nije diktirana predodređenošću, odgovorni smo za svoja djela, kao i za svoje misli (naša mentalna djela).

Nasuprot vjerovanju da je sve jedno i in-diferentno (ne-individualno), i logika i praktično iskustvo pokazuju da ništa nije jedno i in-diferentno. Uvijek se mora diferencirati, jer sve je
jedno i različito. Sve je individualno. Iza svakog univerzalnog i galaktičkog stvaranja, iza svakog planetarnog oblika, iza svakog i najbeznačajnijeg događaja na različitim razinama djeluju bića sa svojim namjerama i željama, tj. sviješću i voljom. Ključno pitanje glasi: Koliko je ta volja u skladu s Božjom voljom?

Ali, kako možemo znati što je Božja volja? Ne može li svatko svoja djela opravdati Božjom voljom? Ne može li svatko reći: "Bog je tako htio; Bog/ Jahve/ Allah/ „moć“/ Lucifer itd. je na našoj strani; In God we Trust?


Kako možemo istovremeno biti jedno i individualno?

Odnos apsolutnog i relativnog može se usporediti s odnosom Sunca i sunčevih zraka ili, u apstraktnim pojmovima, odnosom cjeline sa svojim bezbrojnim dijelovima. Bog je kao cjelina jedan, nepodijeljen i nedjeljiv (= individualan), a mi smo, kao individualna duhovna bića, dijelovi cjeline. Ali, kako se može nepodijeljeno i nedjeljivo Jedno podijeliti u bezbrojne dijelove? Kako može Jedno postati mnoštvo, a istovremeno biti jedno, nepromijenjeno i individualno?

Kod ovog pitanja, božanska otkrivenja i mistične spoznaje – kao i osobna iskustva – uvijek iznova upućuju na isti odgovor, naime: Dioba Jednog na bezbrojne dijelove je duhovna, a ne materijalna; Jedno je apsolutno i stvarno, i upravo stoga nije odvojivo ni podjeljivo, jer stvarnost je „jedinstvo“. Međutim, zlouporabom slobodne volje dijelovi mogu ispasti iz jedinstva, čime započinje odvojeno ego-bivanje. Iz Božje apsolutne perspektive ti su dijelovi još uvijek povezani sa cjelinom, ali za bića koja su se odvratila od Boga ta povezanost više ne postoji, jer više nije dio njihove svijesti.

Drugim riječima: Sve je pitanje svijesti, kako odvojenost tako i jedinstvo. Odvojenost postoji samo u zabludi (u tami) i proizlazi iz iluzornog stanja svijesti
(māye). Jedinstvo je stvarnost, i znači nedjeljivu (individualnu) sjedinjenost dijelova s cjelinom. Tako se postavlja pitanje: U kojoj svijesti smo istovremeno individualno i jedno?

Postoji samo jedna svijest koja može riješiti ovaj božanski paradoks – a to je
ljubav. U ljubavi smo istovremeno individualno i jedno, kao u relativnoj, tako i u apsolutnoj stvarnosti. Bez individualnosti ljubav ne bi bila moguća. Ljubav znači – biti jedno u svijesti kao individue. Ljubav je jedinstvo dvojstva. Jedinstvo se može spoznati samo u svijesti ljubavi i stoga je ljubav jedina istinska spoznaja individualnosti, kako vlastite, tako i svih drugih:
„Ljubi Gospodina Boga svojega […] Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.“ (Mt 22,40)
Ovo je Isus nazvao najvažnijima od svih zapovijedi; onima kojime su sve druge zapovijedi podređene. Bez spoznaje duhovne individualnosti ne može postojati istinska ljubav (problem materijalizma i ateizma), a bez istinske ljubavi ne može biti harmonije s Božjom voljom (problem svih ego-religija).

U ovom svjetlu razlika između Božjih zakona i Božje volje postaje očita. Božji zakoni koji upravljaju materijalnim energijama striktni su i automatski; oni djeluju „neumoljivo“ neutralno. Tome nasuprot, Božja volja je nešto sasvim drugo. Bog kao apsolutni individuum želi samo
jedno, naime jedinstvo čiste, svjesne ljubavi. Jer Bog jest ljubav. Bog ne želi da odvojenošću i zaslijepljenošću egom (tamom) produžujemo nesvjetlosno bivanje i da se njegovi zakoni vežu u lančane reakcije. Nije Božja volja da budemo podređeni njegovim materijalnim zakonima.

Božja volja i Božji zakoni nisu istoznačni, kako sugerira popularni ezoterijski slogan „Sve je neophodno iskustvo“. Sve je iskustvo – to je točno! Ali, je li sve i neophodno, to je drugo pitanje. Božanski princip ljubavi je apsolutan, i iz te ljubavi jamči poštivanje slobodne volje. To znači da nitko nije prisiljen ni živjeti u jedinstvu niti pasti u dualnost. Što ćemo izabrati je naša vlastita odluka i odgovornost, a oboje imaju sudbonosne posljedice. Iskustvo dualnosti nije neophodno, niti je neophodno živjeti u iluziji ego-identifikacija. „Neophodno iskustvo“ je čarobna riječ kojom se opravdava sve što čovjek čini – u vlastitom životu i u odnosu s drugima.

Ovdje se pokazuje zašto su monistička izjednačenja „Bog = energija“ i „Božja volja = Božji zakon“ vrlo nepotpuni.

Jedini „zakon“ u duhovnoj stvarnosti jest ljubav, a ljubav nije zakon nego izraz slobodne volje, ona je
savršenstvo slobodne volje. To znači da ne želi drugo do savršenstva naše slobodne volje, da budemo istinski (= duhovno) sretni. To uključuje i materijalnu sreću, kao što apsolutno uključuje sve relativno. I tek u odnosu s apsolutnim relativno pronalazi svoj istinski smisao i svoje pravo bivanje (bivanje jednim, svjesnim, sretnim).


Postupanje bez karmičkog vezivanja

I ateisti i teisti teže idealu bivanja onkraj dualnosti, „onkraj dobra i zla“. Ateistička interpretacija tog ideala vodi bezbožnom pragmatizmu koji prividno opravdava sve postupke dok su god "neophodni". Teistička interpretacija vodi svijesti odgovornosti i ljubavi koja se budi spoznajom individualnog jedinstva Boga i njegovih dijelova. Postati cjelovitim kroz božansku ljubav je jedina
istinska neophodnost.

Moguće se osloboditi prividno beskrajnih lančanih reakcija, živeći u harmoniji s Božjom voljom i svjesno, neposredno joj služeći. „Budi volja tvoja“ znači: „Želim djelovati iz svijesti ljubavi, a ne služiti razdvojenosti i zabludi“. Ovo je
teističko razumijevanje prosvjetljenja i postupanja onkraj dobra i zla. Sve ono što nije učinjeno iz ove svijesti izaziva daljnje karmičke vezanosti jer ne odgovara Božjoj volji, te stoga podliježe Božjim zakonima.

Dobro je dobro, a Zlo je zlo, ali ni dobri postupci još uvijek nemaju snagu osloboditi čovjeka iz karmičke mreže. Dobri postupci vežu nas u situacije u kojima moramo dobiti odgovarajuće nagrade, budući da se ti postupci još uvijek provode iz svijesti materijalne identifikacije. Istinsko dobro onkraj dualnosti je ono što je učinjeno u božanskoj svijesti, u skladu s dinamikom bezuvjetne ljubavi koja ne traži materijalno priznanje i nagradu.


Ekskurs: kozmičke borbe iz monističke perspektive

Za materijaliste, deiste i moniste „biti realističan“ znači postupat prema svom svjetonazoru, a on kaže da je ukupnost („jedinstvo“) energije i zakona stvaranja „najviša stvarnost“. „Istinski“ pratemelj našeg bivanja bio bi apstraktni, „nepersonalizirani“ energetski total i energetski potencijal, „sve i ništa“ – a iz tog ništa nastalo je sve, također i mi, bića sa sviješću i individualnošću; onkraj apstraktne "pramaterije" nema ničega i stoga je sve što postoji materijalno objašnjivo.

„Znanstveni naturalizam“ (= materijalizam) vidi i prihvaća samo fizikalne i kvantno-mehaničke zakone. Deizam, dualistički okultizam i monizam poznaju i primjenjuju još i finomaterijalne i „duhovne“ zakone. Pri tome, svi su oni materijalistički i ateistički, budući da tvrde kako je naš život produkt materijalne, odnosno potencijalne energije, a sve što postoji, pa i „svijest“ i „individualnost“, proizašlo je iz te energije; ta energija skupa sa svim svojim zakonima je „Bog“, istinska stvarnost.

A zakoni su neutralni, automatski, „neumoljivi“.

Kad se Bog reducira na materijalno jedinstvo „energija + zakoni“, upada se u zabludu kako „Univerzum“ nema određeni cilj i smisao, pa nema ni pravog mjerila za „dobro“ i „zlo“ – „u konačnici“ je sve tek apstraktna, neutralna energija.

Okultni („ezoterijski“) monisti vide „jedinstvo“ energija kao najvišu i jedinu istinsku stvarnost; sve ostalo – počevši s „individualnošću“ – izvedenice su te energije; svijest o individualnosti je također
„māyā“, jer naposljetku sve nastaje iz „Ništa“ i opet teži k „Ništa“; individualnost je usporediva s kapljicom mora koja se u svako doba opet može pridružiti ukupnosti i jedinstvu mora; na sličan način naše prividno individualno bivanje počinje „curenjem“ iz sveobuhvatnog, apsolutnog pramora energije, a ono će se okončati čim postanemo svjesni svoje „ništavnosti“, i pridružiti se opet „Ništa“ koje je „sve“ – kao kapljica moru; tada nastaje „jedinstvo“, „savršenstvo“ i „prosvjetljenje“.

Ako je u konačnici sve „ništa“, a apsolutna negacija – ne-dualnost i neindividualnost – apsolutna stvarnost, onda naše bivanje, gledano iz „više perspektive“, zaista nema smisla. Živjeli bi smo u jednom svijetu bez smisla, bez ljubavi i bez Boga – a spoznaja te „surove istine“ bila bi najviše prosvjetljenje. Upravo to vjeruju ateistički monisti, pri tome držeći sebe jedinima „prosvijetljenima“. Život je za njih samo „igra“. Čovjek iscuri iz Ništa u kozmički svijet i tamo se može, ako je dovoljno „prosvijetljen“, igrati Boga. Ali u konačnici je sve bez smisla jer je čovjek „ništa“, i u jednom trenutku opet odlazi u Ništa.

Okultni monizam, vrlo proširen na svim visokorangiranim razinama posvećenja, nije ograničeni „znanstveni“ materijalizam. Budući da njegov svjetonazor uključuje i finomaterijalne i astralne
[8] razine, njegov horizont obuhvaća cjelokupni Kozmos sa svim multidimenzionalnim kozmičkim borbama sila, odnosno igrama moći. Prisjetimo se citata predstavnika Lože, sir Ernesta Scotta, koji je svjesno upotrijebio riječ „Galaksija“, nasuprot apstraktnom konceptu „Univerzuma“.

Oni koji okultni monizam drže „najvišom istinom“, borbe sila koje se odvijaju na Zemlji vide iz kozmičke perspektive. Oni vide život kao besmislenu i bezbožnu igru ispred pozadine „Ništa“, koje se ponekad pogrešno naziva
nirvāa“ ili „Brahman“. U toj igri moguće je podizati zemaljske i kozmičke imperije. Može se igrati „Boga“, dok drugi igraju „Protuboga“. Konkretno stvaranje počinje tek kad nekoliko "prosvijetljenih" bića iz neutralne energije stvore oblike i počnu praviti svoju „vlastitu stvarnost“.

Jedan primjer dualističke borbe „Boga“ i „Protuboga“, već spomenut u 3. poglavlju, jest okultizam kakav je Helena Blavatsky iznijela javnosti u obliku moderne teozofije. Blavatsky je označila „monoteističkog“ Boga kao Đavla, a sotoniziranog „Lucifera“ ili „Sotonu“ kao Boga. Kako će se ovdje u nastavku uspostaviti, okultisti u Boga ne vjeruju zaista. Oni su naposljetku monisti i apstraktno jedinstvo vide kao najvišu stvarnost. Helena Blavatsky to je opisala ovako:
„[…] Jedan život, vječan, nevidljiv, a ipak sveprisutan, bez početka i kraja, ali periodičan u svojim manifestacijama – među čijim periodima vlada mračna tajna nebivanja; nesvjesna, a ipak apsolutno svjesna, neostvariva, a ipak samoegzistirajuća stvarnost […]. Jedan sveprisutni, vječni, bezgranični i nepromjenjivi princip, oko kojeg nije moguća nikakva spekulacija jer prelazi moć ljudske predodžbe i nekim ljudskim načinima izražavanja i kroz poredbe može mu se samo približiti.“ („Tajni nauk“, iz predgovora 1. dijela, „Kozmička evolucija“)
Nekome bez predznanja ovo objašnjenje vjerojatno zvuči potpuno duhovno i religiozno, a ono i nije „pogrešno“. Ono je monističko: Apsolutno, „jedan život“, opisano je kao apstraktni princip iz kojeg „periodično“ nastaju materijalne „manifestacije“, kreacije pred pozadinom „Ništa“ („mračne tajne nebivanja“). Budući da ovo „Ništa je sve“ (nesvjesno, a ipak apsolutno svjesno) nije moguće izraziti ljudskim načinima i ono bi se svakom riječju „moglo samo uniziti“, o tome se i ne govori, nego se radije koncentrira na život u materiji kako bi se on, sa što je više moguće tajnog znanja, oblikovao u vlastiti koncept. To se očituje upravo u okultizmu: on je usmjeren na materiju i trebao bi praktikantima donijeti što je moguće više „tajnih prednosti“, jer ipak u svijetu „manifestacije“ vlada borba različitih kandidata za Boga, a čovjek želi da njegov pobijedi …

Dualistički svjetonazori tako su posljedica okultnog monizma koji (prividno) objašnjava kako uopće mogu postojati dvije suprotstavljene sile, a obje su „Bog“.

Problem svih ovih ateističkih svjetonazora je u tome što individualnost vide kao produkt apstraktne energije. I teorija „curenja“ tvrdi da individualnost postoji samo u svijetu materije, te je u konačnici iluzija, Tako se apstraktna energija pogrešno vidi kao najviša, jedina stvarnost, a svi s individualnošću povezani aspekti – ljubav, slobodna volja, svijest, odgovornost pred Bogom, Božja volja – označeni su kao iluzija
(māyā).

Stanovište ovih svjetonazora usporedivo je sa sjenom koja pokušava pratiti svoje porijeklo i tako neizbježno završava u nekoj „ukupnosti sjena“. Čak i ako zraka svjetlosti pokuša utvrditi svoje porijeklo i „racionalno“ slijedi samo svoj svjetlosni trag, neće stići dalje od apstraktne ukupnosti „svjetlosti“ (energije). Bez otkrivanja cjeline, dio ne može spoznati pravu prirodu svog pratemelja i praizvora.

Onkraj materije i apstraktne ukupnosti energije, nesvijetle sile ne poznaju ništa, već samo „Ništa“. Budući da su nesposobni uvidjeti duhovnu stvarnost onkraj „svog“ apstraktnog jedinstva, nemaju drugog izbora do projicirati svoju svijest u materijalne svjetove i tamo – na materijalnom igralištu – žele uspostaviti vlastite imperije i rajeve, Kraljevstvo Božje bez Boga, gdje bi oni mogli biti „Bogovi“. Oni se identificiraju sad svojim ego-ulogama i s navodno svojim energijama koje (kao zraka svjetlosti) zapravo pripadaju Izvoru. Smatraju se samovoljnim stvoriteljima i odatle su opsjednuti mislima o stvaranju, manipuliranju i „poboljšanju“. Žele stvoriti svijet bolji od već postojećeg, a taj „bolji svijet“ za njih je cilj koji opravdava sva sredstva.

Materijalizam, deizam, dualizam
[9], monizam – to su svjetonazori nesvijetlih bića, asura, kako su nazvani na sanskrtu. Sa svake stepenice može se poći naviše i naniže, pa tako postoje i različiti asure: „dragi“ i „zli“. No svi oni vjeruju u ovdje skiciranu ateističku sliku svijeta, samo što u skladu sa svojim mentalitetima „igraju“ različite uloge.

Budući da je u dualističkoj borbi moguća iluzija kako vlastiti cilj opravdava sva sredstva, često se dogodi da su pojedine stranke pri izboru svog sredstva previše brutalne ili previše podmukle. Imajući u vidu zle, čak sotonske
asure, drugi global players ili cosmic players odlučili su u toj igri nadalje ne sudjelovati. Njima je igra zlih asura previše neskrivena. Stoga su prešli na suprotnu poziciju i propovijedaju "fair play", jer inače igra za većinu nije više zabavna! Lozinka: fun …

Drugim riječima: Među ateističkim silama koje vjeruju kako je sve jedno ne vlada jedinstvo. One se međusobno suzbijaju, pri čemu „dragi“ i „fer“
asure ponekad započinju akcije i posebne misije kako bi javnosti ukazali na spletke zlih asura. Žele žrtvu informirati, ili čak deprogramirati. Ali budući da su svi zarobljeni u istim svjetonazorima, nikad ne izlaze iz besmislene igre – osim ako nekad ne „primijete“ nešto, pa počnu tražiti nešto više. Dok god traže, nalazit će a tad moraju imati hrabrosti izabrati taj novi put i poći u Bogu posvećenom smjeru, što nije uvijek lako, osobito kad drugi prema tom „kvaritelju igre“ i „izdajniku“ reagiraju frustracijom i agresijom.

Rat bogova i protubogova postoji samo u svijetu manifestirane materije, u svijetu relativnosti. Oni koji govore o „Bogu“ i „Protubogu“ naposljetku i ne vjeruju u Boga. Za njih „Lucifer“ nije zaista Bog, nego samo najbolji i najpoštovaniji igrač unutar dualnosti. „Stvarnost“, Bog, za njih je „jedna univerzalna stvarnost“, apstraktno, neizrecivo „jedinstvo“ i s ovom monističkom pozadinom odvijaju se borbe i igre moći koje mogu biti neumoljive i nemilosrdne – što je, međutim, samo dio „igre“. Bez kozmičkih zlotvora i imperijalista igra ne bi bila „zabavna“, čak uopće ne bi mogla ni postojati. Stoga su „zli“ jednako važni kao i „dobri“ – oboje je naposljetku sve-jedno. Jer „sve je jedno“.

Ovo je svjetonazor
asura, koji je na kraju uvijek ateističko-monistički.

Kako ovaj svjetonazor otkriva, borba „Bogova“ nije ograničena samo na Zemlju. Insider – razotkrivanja i medijalne informacije koje na zemaljsku povijest gledaju s kozmičkom pozadinom možemo držati „modernim mitovima“, pa ipak su mnoge od njih pogodne ilustracije za ovdje izneseno.

Slijedi primjer jednog takvog „modernog mita“: medijalno posredovana autobiografija sumerske „božice“ Innane koja pripada „Bogovima“ u starim mezopotamskim epovima opisanima kao Anunnaki. Anunnakije ćemo susresti još jednom u povijesnom kontekstu u 11. poglavlju. Ovdje izneseni citat treba poslužiti tek filozofskoj ilustraciji. Inanna opisuje kako su Anunnaki prije puno vremena stigli na Zemlju i počeli manipulirati čovječanstvom. Uočljivo je kako je sve opisano kao „igra“, igra koja nema višeg smisla od igre same i kratkoročnog koristoljublja. U engleskom originalu ona koristi riječ
play, pri tome tvrdeći da Anunnakiji stižu sa Plejada (Pleiadians). Možda je to na engleskom zamišljeno kao igra riječi, jer zvuči isto kao playadians:
„Kao Plejadijanci, mi oduvijek znamo da je ljubav bit svega stvaranja. Sve što nas čini jest ljubav: ljubav prema avanturi, ljubav prema moći i ljubav prema igri. Ovo je povijest moje obitelji, obitelji Anu, koja je prije 500 000 zemaljskih godina sa Plejada došla na vašu planetu […] Moja obitelj se, prije dolaska na Zemlju, dugo igrala u Svemiru. Proveli smo naš genetski eksperiment na rubu ove Galaksije […] Sa ljudskog stanovišta činilo se da mi vječno živimo, što nam je igranje sa stanovnicima Zemlje učinimo jednostavnim […] Podučili smo naše ljude i nazvali ih Lulu-i. Igra s Lulima toliko nas je radovala da su nam postali privlačni i počeli smo s njima spavati. Zaljubili smo se u svoje vlastite kreacije.“
Playadianci vole igre moći. „Zaljubljuju“ se u vlastite kreacije. Eksperimentiraju, kreiraju, manipuliraju i igraju se u jednom inače bezbožnom i besmislenom svijetu.

Inanna ovdje izravno otkriva kako to zvuči kad se s materijalističkim shvaćanjem govori o ljubavi. „Ljubav“ ovdje nema ništa zajedničko s božanskom ljubavlju i jedinstvom s Božjom voljom, nego je naprosto izraz materijalističke strasti, radosti i oduševljenja – što nije drugo do materijalno zasjenjenog, izlomljenog oblika prvobitne ljubavi. Budući da je ljubav uvijek utemeljena u apsolutnoj stvarnosti i u svom izlomljenom obliku ima stvaralačku snagu. Stoga se kaže da se uspjeh postiže ako se radi sa strašću i radošću, ako se pozitivno misli i angažira s oduševljenjem. Također i ovdje, u materijalističkim strategijama uspjeha može se, s teističkom perspektivom, prepoznati posredno djelovanje apsolutnih principa – individualnosti i ljubavi.


Misterij bezuvjetne ljubavi

Oni koji su pali u dualnost više nisu svjesno povezani s Bogom, izvorom sve energije. Oni su se odvojili od Izvora i moraju svoju energiju crpiti iz drugih izvora, naime iz drugih živih bića. To je jedan oblik finomaterijalnog „vampirizma“. Na razini dualnosti svatko, manje ili više, živi na račun drugoga, pokušavajući to ego-opravdavanjima prikriti ili potisnuti.

Biti odvojen od Boga je iluzija, jer zapravo nikad nismo odvojeni. Ta iluzija rezultat je zasjenjenog stanja svijesti koji se, međutim, može prevladati kad ponovo povratimo svijest jedinstva i individualnosti (= našu božansku ljubav). Tad ćemo biti svjesno povezani s Bogom, i od njega, sveobuhvatnog Izvora, primit ćemo sve što trebamo za život u svijesti te ljubavi.

Ljubav je najčišći izraz slobodne volje. Ona nikada ne može biti iznuđena ili nametnuta, niti ćemo u ljubavi ikad poželjeti nešto nametati ili iznuđivati. Čista ljubav je bezuvjetna. Oni koji su ljubavlju povezani s Bogom, povezani su s izvorom
svega, ali ne žele ništa za svoj ego, baš kao što nikome ne pada na pamet da svoju sjenu nahrani ili obuče. Budući da nemaju ambicija za osobnom ili institucionalnom moći, ljudi koji žive u ljubavi postaju opunomoćeni da služe stvaranju – kao svjetlosna bića u Univerzumu koji u jedinstvu s Božjom voljom mogu stvoriti cijele žive svjetove.

Dakle, ljubav nije puka „druga najviša energetska razina Galaksije“ ili „najljepši oblik iluzije“. Ljubav je jedina
neposredna i svjesna veza s Cjelinom; ona je jedinstvo relativne i duhovne individualnosti. Budući da nas ljubav ujedinjuje s Bogom, Izvorom, ona je najviša i jedina čista stvaralačka snaga Univerzuma. Stvarnost je jedinstvo (individualnost), a istinsko jedinstvo moguće je samo u ljubavi. Ljubav je jedina istinska stvarnost. Sve drugo nije u skladu s jedinstvom i time nije u skladu s Božjom voljom.

S Bogom povezana ljubav (sanskrt
bhakti) čist je, nezasjenjeni izraz naše iskonske individualnosti koja je uvijek povezana sa slobodnom voljom i samoodgovornošću, jer ljubav je dobrovoljna. Na što ćemo, ili nećemo, usmjeriti našu ljubav, naša je slobodna volja i naša – samo naša – odgovornost. Istinska ljubav je jedino što se ne može iznuditi. Sve drugo (interesi, sklonosti, mišljenja, strahovi …) mnogostruko su manipulativni.

„Bezuvjetno znači da je čovjek odlučio težiti prirodnom, iskonskom cilju (Bogu) i snositi odgovarajuće posljedice. Ne budi volja moja, niti budi volja ičija, nego ‚Budi volja Tvoja‘! Kad se kaže ‚Bog je ljubav‘, to je apsolutna istina. Jer, sama božanska ljubav je sjedinjujuća snaga među individuama i apsolutna povezanost dijelova i Cjeline, Boga. Na toj osnovi Isus je s pravom mogao reći:
„Ja i Otac jedno smo.“ (Iv 10,30)

Ovo je najviši zaključak svih božanskih otkrivenja:
„Za onoga tko svuda vidi Mene i sve vidi u Meni, nikada nisam izgubljen, niti je on za Mene ikada izgubljen. Takav yogī, koji obožava i služi Nad-dušu, znajući da smo Nad-duša i Ja jedno, uvijek ostaje u Meni u svim okolnostima.“
(Bhagavad-Gītā 6.30‍–‍31)
Slobodna volja i odgovornost izbora

Sveobuhvatno (apsolutno) u čistoj, prvobitnoj formi jest Izvor relativnog i obuhvaća sve što pronalazimo u relativnom svijetu. Ono što je u apsolutnom iskonsko i čisto – individualnost, jedinstvo, ljubav – zrcali se u svijesti svakog bića koje je u mayi u iskrivljenom obliku: u obliku ego-identifikacija, raskola, razdora, zavisti, straha, itd. Ovi faktori dijelovi su materijalne dualnosti i postoje samo u materijalnom svijetu.

U dualnost materijalnog svijeta spadaju i utjecaji zloga i nasilnoga, koji djeluju u skladu sa zakonom karme.
Ovi utjecaji odgovaraju Božjim zakonima, ali ne i Božjoj volji. Bog želi da se sva živa bića probude iz iluzije i žive u svijesti svoje božanske, vječne individualnosti – u zemaljskom bivanju, a osobito nakon smrti. Dakle, jedinstvo znači biti jedno s Božjom voljom, a ne biti jedno u smislu rastvaranja individualnosti.

Materijalni svijet je kao sjena duhovnog svijeta, ali i on je Božje stvaranje i ima božanski smisao. On omogućuje svim živim bićima provođenje njihove slobodne volje i biranje gdje će živjeti: u duhovnom svijetu, u harmoniji ljubavi s Cjelinom. Ili u materijalnom svijetu u kojem je moguće u središte postaviti vlastiti ego. Kad ne bi bilo mogućnosti izbora, ne bi bilo ni slobodne volje ni istinske ljubavi. Jer, samo kad se može birati, može se dobrovoljno za nešto odlučiti. Nitko ne
mora voljeti Boga i živjeti u jedinstvu. Oni koji to čine iako ne moraju, čine to dobrovoljno.

Živjeti u materijalnom svijetu ne znači da je čovjek proklet na pad u svijest raskola i egocentričnosti. Kako pokazuju mnoga čista svjetlosna bića – ona u nadzemaljskim svjetovima svjetlosti i ona koja su se inkarnirala na Zemlji – unatoč dualnosti moguće je zadržati duhovnu svijest. Jer, sve individue imaju iskonsku slobodu izabrati materijalističko ili duhovno usmjerenje svoje svijesti. Kao dijelovi mi smo uvijek ovisni. Ali, imamo slobodu izabrati o čemu želimo ovisiti, a od čega želimo biti slobodni. U duhovnoj svijesti mi smo svjesno povezani s Cjelinom i slobodni od iluzije. U materijalističkoj „svijesti“ mi smo „slobodni“ od Boga, što znači da se možemo zavaravati iluzijom kako smo o njemu neovisni.


Doživljaj sveobuhvatnog jedinstva

Bog je posvuda prisutan, dakle morao bi se uvijek i svuda vidjeti. Kako je onda moguće ne vidjeti Sveprisutnog? Tako što ga
ne želimo vidjeti. Ako više ne želimo vidjeti Boga, on ispunjava tu želju – u dualnosti materijalnog svijeta, jer je u njemu, na temelju principa ega, iluzija moguća.

I tako, dobrovoljno se nalazimo u svijetu u kojem žive stvorenja koje su Boga manje ili više zaboravila, a sve ostalo drže važnim.

Ako se istim razmišljanjem vratimo unazad, postat će jasno kako
māyu – iluziju odvojenosti od Boga – možemo prevladati: tako da sebe više ne vidimo odvojenima, jer to zaista nikad i nismo. Mi smo dijelovi Cjeline, i kad se opet svjesno posvetimo duhovnoj stvarnosti onda je to dobrovoljni čin ljubavi jer se Bogu „mora“ posvetiti dobrovoljno. On nikoga ne prisiljava da ga voli, jer ljubav je dobrovoljna, i jedini „vladajući“ princip u duhovnom svijetu.

Posvetiti se duhovnoj stvarnosti znači „služiti“ Bogu. Međutim, ispravno se može služiti samo ako se zna volja „Gospoda“ – a Božja volja je ljubav, savršenstvo slobodne volje. Kad se ovo spozna, cijeli se život pretvara u službu Božju. Ljubav znači služiti i pružati radost bez razmišljanja o vlastitoj radosti, jer je obradovati Boga najviša radost. (Za nekog monistu sve ovo o „ljubavi“ i „Bogu“ moralo bi zvučati sentimentalno, nerealno i apstraktno!).

Neke duše dobrovoljno biraju materijalističko usmjerenje (kako ne bi „morali“ služiti Bogu), dok neke dobrovoljno biraju duhovno usmjerenje (jer
žele služiti). Povezanost (yoga) s Bogom putem ljubavi na sanskrtu se naziva bhakti. Ono što je Isus nazvao najvišom zapovijedi – voljeti Boga i sve njegove dijelove – znači isto što i bhakti-yoga Bhagavad-Gīte, „povezanost s Bogom međusobnom božanskom ljubavlju“. Ljubav je uvijek ključna, ona omogućuje prevladavanje razdvojenosti od Boga.

Na putu prema toj spoznaji postoje bezbrojne stepenice, iako se s većine njih cilj ne vidi jasno. Značajka religije novog doba bit će
miroljubivo, nadopunjujuće su-bivanje svih različitih stepenica. To neće biti licemjerna „sve je relativno“ filozofija, ali ni apsolutistički svjetski poredak u ime „Boga“ ili humanosti, globalizacije ili „terora slobode“.

Upravo danas kad u javnost prodire kako je najutjecajnijim krugovima i Ložama glavni cilj pokoravanje svih inovjeraca, odnosno „neprosvijetljenih“, postaje vidljivo koliko je važno jasno razumijevanje prave
religio: razumijevanje zajedničkog cilja svih različitih putova k Bogu. Time bi propalo svako apsolutističko polaganje prava, a svjetske religije i svjetske sile izgubile bi svoju moć. Međutim, one svoju moć neće dobrovoljno predati, nego će se uzbuniti i dijelom se ujediniti, a dijelom suzbijati jedni druge.

Dok to bude trajalo, pustiti ćemo da neizlomljena svjetlost sve jače svijetli u tamu. Kad se tama rasvijetli, to će na dobro služiti i onima koji su do tad boravili u „nesvjetlosti“.


Sažetak

  • Bog kao apstraktno jedinstvo materije i Bog kao apsolutni individuum – ni jedno ni drugo nije zaista zamislivo ograničenom ljudskom shvaćanju. Božansko biće koje je apsolutna individualnost nama nije zamislivo, ali jest iskusivo, jer Bog je sve, a mi smo njegovi dijelovi, sadržani u „svemu“.
  • Dijelovi su vječno povezani s Cjelinom, pa i kad dijelovi, to jest mi, nismo toga svjesni i svoju svijest upravljamo na privide stvarnosti (= māyā, „iluzija“). Dio i cjelina su uvijek međusobno povezani i tako čine jedinstvo, no ono je nešto posve drukčije od apstraktne, nihilističke predodžbe monističkog jedinstva. Istinsko „biti jedno“ znači svjesnu povezanost; to je jedan osobiti, jedinstveni oblik svijesti u kojem dio i cjelina pronalaze svoje pravo jedinstvo. Individualni povezujući faktor može se opisati riječju ljubav. Ljubav je ta koja povezuje individue – to vrijedi kako u području materije (na relativan način), tako i u duhovnom području (u apsolutnom smislu).
  • Pri pokušaju da se svjetlost definira iz tame može doći do tri zablude: 1) definiranje stvarnosti negacijom dualnosti, što vodi mišljenju da su materijalni oblici māyā; 2) izjednačenje Bog = energija, što vodi izjednačavanju karme i predodređenosti; 3) neprepoznavanje Božje individualnosti, što vodi izjednačavanju Božjih zakona s Božjom voljom.
  • Materijalni oblici nisu iluzija (māyā), već je to zamisao da smo isto što i neki od tih materijalnih oblika. Māyā je, dakle, stanje svijesti koje nastaje kad zaboravimo naš iskonski identitet i identificiramo se s prolaznim oblicima. Identitet i identifikacija nisu isto!
  • Ego (lažno ja): lažna, materijalna identifikacija.
  • Sebstvo (pravo ja): naš identitet kao vječnog dijela Boga (individuum = ātmā = duhovna srž bivanja, „duša“).
  • Sjena je odvojena od svjetlosti. Sile tame ostaju zarobljene u svom nesvjetlosnom bivanju sve dok ne promjene svoje gledište (mentalitet) i isprave svoje ideologije. Jer kad padne sjena, to znači da je nešto zakrilo svjetlost, naime pala bića sa svojim egom.
  • Ako se odvratimo od svjetlosti, stvaramo sjenu i na temelju principa rezonance postajemo otvoreni za utjecaje postojećih sila sjene i tame. Ali, sami smo odgovorni i za svoju „rezonancu“ jer je ona rezultat usmjerenja svijesti.
  • Karma je princip kauzalnosti akcije i reakcije, i pojašnjava kako su predodređenost i slobodna volja uvijek istovremeno djelujući faktori. Predodređenost određuje „reakciju“ (ono što je zadano određenim uzrocima), a slobodna volja određuje „akciju“ (naše postupanje unutar zadane situacije).
  • Budući da živimo u svijetu dualnosti i mnogostrukosti, sve što se događa istodobno ima uzroke na više razina, a osobito ono što smo mi sami, ili drugi ljudi, prouzročili svojom voljom. Ako se svaki čovjek nalazi u premreženim uzrocima koji nisu potekli samo od njega nego i od drugih. Svijet karme daje nama i svima ostalima mogućnost postupati ili oslobođeni od ega ili samovoljno. Prvo vodi postupanju u božanskom smislu, drugo zloporabi i „krivnji“, čime se stvaraju novi karmički lanci.
  • Zbog osobitosti našeg svijeta (Karmaloke) svi imamo slobodu u svakom trenutku započeti nove karmičke lančane reakcije. Premda su određene akcije koje nas vuku u samosažaljenje prouzročili drugi ljudi, to ne znači da krivnju trebamo projicirati na druge. Ako je ono što se događa nepravedno i zločinački, odgovornost leži na počiniteljima i oni će za to dobiti odgovarajuće reakcije. Naša odgovornost pri tome je da ne osuđujemo, nego da prepoznamo božanski smisao dane situacije (više o tome u sljedećem poglavlju).
  • Misterij individualnosti i jedinstva (= ljubavi) obuhvaća i pitanje slobodne volje. Nitko ne mora biti u duhovnom jedinstvu i nitko ne mora biti u materijalnoj dualnosti. Oni koji zapadaju u dualnost čine to jer tako žele, a ne jer je to neophodno ili od Boga željeno (predodređeno). Iskustvo ega u materijalnom svijetu nije neophodno i mi ne možemo prebacivati odgovornost na Boga ili na zakone stvaranja. Činiti to bilo bi samozavaravajuće ego-opravdavanje.
  • Ljubav je stvarnost samo ako je individualnost apsolutna stvarnost. Ovdje se vidi koliko je važno spoznati individualnost Boga i njegovih dijelova. Jer kad ne bi postojala ta duhovna dimenzija, ledene „istine“ ateističkih svjetonazora bile bi istinite, a život bi bio zaista bezbožan, nemilosrdan i besmislen.
  • Svijest povezanosti s Bogom kroz ljubav ključ je spoznaje duhovne stvarnosti, jer se samo putem te ljubavi može spoznati istinsko jedinstvo Boga i svih njegovih dijelova. Božansko djelovanje nastaje uvijek iz svijesti ljubavi, pri čemu je ljubav uvijek individualna i stoga u određenim situacijama može poprimiti različite oblike (ljubav nije sentimentalnost, već najviša snaga).

_______________

[1] Apsolut: sveobuhvatni, koji sve sadržava; uzrok svih uzroka. U ateizmu je Apsolut ukupnost sve materije i sve energije, odnosno ukupnost relativnog. U monoteizmu to je uzvišeni, jedini Bog koji otkriva sebe u samo jednom jedinom pismu i religiji. Prema teizmu Apsolut je sveobuhvatna, sveprisutna i sve-svjesna stvarnost (Bog), koja se ne definira Relativnim, ali sve relativno obuhvaća sve relativno i daje mu smisao, bez da sebe ograniči na ukupnost relativnog; sve što Relativno sadrži, sadržano je – u svom čistom, vječnom „obliku“ – u Apsolutu, osobito svijest (slobodna volja). nazad

[2] Dogmatizam: (od grč. dógma, „mišljenje, postavka“, i dogmatikós, „s postavkama spojen“) sustav vjerovanja izgrađen na temelju apsolutizacije relativnih postavki i doktrina i koji odbija propitivanje tih postavki kroz racionalizam; u vjerskom pogledu odgovara monoteizmu i općenito fundamentalizmu (apsolutizaciji nekog religioznog ili ateističkog svjetonazora i pripadajućih sustava vjerovanja). nazad

[3] Ateizam: zajednički naziv za sustave vjerovanja materijalizma, deizma i monizma, gdje se individualnost Boga pogrešno tumači ili odbacuje; učenja koja apsolutnu stvarnost svode na nedualnost, neutralnost, materijalno-potencijalno jedinstvo, ukupnost materije, ili na fizikalnu materiju. Većina ovih sustava temelji se na vjerovanje u hipotetsku „inherentnu samoorganizaciju“ materije, odnosno materijalne energije. Kao razgraničenje od onih ateističkih sustava koji su i antiteistički može se upotrijebiti pojam neteistički. nazad

[4] Materija: od latinske riječi materia, izvedene od lat. mater, „majka“. nazad

[5] Ovo cinično gledište odgovaralo bi stvarnosti kad bi deistička i monistička shvaćanja karme bila konačna mudrost. Kršćani, koji karmu i reinkarnaciju označavaju kao „sotonske doktrine“ uzimaju zdravo za gotovo ove ateističke verzije, i nisu potpuno u krivu. Karma i reinkarnacija u prvobitnom, teističkom shvaćanju, ne stoje u suprotnosti s Isusovim učenjem. nazad

[6] Deizam: (od lat. deus, „Bog“) na humanizmu utemeljeno vjerovanje u Boga koji je stvorio svijet, ali koji nema na njega nikakav utjecaj, ni kroz otkrivenja, ni kroz milost. Prema učenju deizma, Apsolut ukupnost materije i njenih unutarnjih zakona. Pojam deus ili „Graditelj Univerzuma“ je personifikacija te ukupnosti – samoorganizirajućeg Univerzuma. „Univerzum je Bog“ znači: Bog je materijalan (= materija je Bog), a taj „Bog“ nema ni svijest ni volju i identičan je "mehanizmu svijeta“. Deizam je indirektni oblik ateizma ili neteizma. Vidi i: holizam, panteizam. nazad

[7] Teodiceja: od grč. théos, „Bog“, i díkē, „pravda“; u filozofiji, pokušaj opravdavanja Boga u pogledu zla i patnje na svijetu. nazad

[8] Astralni: (od lat. astrum, grč. ástron, „zvijezda; zviježđe“, dosl.: „koji potječe od zvijezda“; u metafizici: planetarno-visokodimenzionalan, zemaljsko-finosupstancijalan, onostrani. nazad

[9] Dualizam: gledište po kojem Apsolut nije jedinstvo nego dvojstvo, odnosno vjerovanje u apsolutnost dualnosti ili polariteta. Religiozni oblik dualizma je s jedne strane monoteizam, koji apsolutizira dualnost Dobra i Zla, a s druge gnoza, koja apsolutizira polaritet duha i materije. Ezoterijski oblik dualizma apsolutizira polaritet Apsolutnog i Relativnog i uči da je samo Apsolutno stvarnost, a sve Relativno i materijalno je iluzija i projekcija (prividni svijet; „matrix“). nazad
Stacks Image 164
Stacks Image 167
Deutsch English
RSS
Stacks Image 126
Stacks Image 128
Stacks Image 130
Stacks Image 132
Stacks Image 134
Stacks Image 136
Stacks Image 138
Stacks Image 140
Stacks Image 142
Stacks Image 144
Stacks Image 146
Stacks Image 148
Stacks Image 150
Stacks Image 152
Stacks Image 154
Stacks Image 156







Druge internetske stranice
Armina Risija

theistic-network.org

science-of-involution.org